MAJA ABADŽIJA
PORODIČNI ALBUM STRADANJA ILI SLIKOVNICA UŽASA
“Emotikoni u Viberu“ (Centar Samouprava, Sarajevo, 2016) osma su poetska zbirka prijedorskog pjesnika, pozorišnog reditelja, dramaturga i glumca Darka Cvijetića, povodom koje će, nema nikakve sumnje, kritički osvrti i recenzije ponovo vrvjeti epitetima poput jedinstven, autentičan, originalan, neuporediv, neponovljiv. Ovaj neumorni crnorizac ratne kataklizme, hroničar zločinjenja i kartograf masovnih grobnica zaista jeste jedinstven u svom poetskom bdijenju nad historijskim užasom i nepreboljenim traumama zemlje i ljudi. Zašto je u toj misiji toliko usamljen, zbog čega se njegovom crnom pismu nisu pridružili i drugi pjesnici “posvađanog” jezika, ostaje pitanje na koje će odgovarati nadolazeće književnohistorijske sinteze. „I dalje ću grebati nebo“, kazao je Cvijetić nepretenciozno na ovogodišnjem Bookstanu kada ga je promotor i urednik Marko Tomaš šeretski, ali s lošom ironijom, upitao da iznese planove za budućnost. Održao je obećanje; ovaj poeta nedvojbenog, srčanog angažmana kojim je obuhvaćen njegov nepomućeno-humanistički stvaralački uzus, ovom nam je knjigom postavio novu tamnu zagonetku. “Emotikoni u Viberu” naslov je koji intrigira i običnošću krši prepoznatljiv cvijetićevski manir naslovljavanja utemeljen u sablažnjivoj igri znakova (Himenica, Masovne razglednice iz Bosne, Konopci s otiskom vrata, Ježene kožice). Zar emotikoni nisu, po svojoj definiciji, nepomirljivo sukobljeni sa suštinom poezije?
Denkbild i kaleidoskopina
Uistinu jesu, ali o tome nešto kasnije. “Emotikoni” su kratki prozni zapisi i crtice, anegdotalne ili aforističke u naravi, metonimične i montažne u strukturi. Oni označavaju sljedeću fazu formalnog eksperimentiranja ovog autora, naviješćenu već u ciklusu Charie Hebdo iz zbirke “Ježene kožice”, koji također pokazuje tendenciju ka prozno uobličenoj pjesmi. Cvijetić se u ovoj knjizi namjerio da iz(l)uči narav pjesničke slike na način koji je u isto vrijeme familijarno nalik na Cvijetića kojeg poznajemo, ali i neobično od njega otuđen. Odustaje se (ali ne potpuno) od formalnih uzusa pjesme da bi se fokusirala sama slika, koja se gradi kao ustostručeni refleks (naizgled) prozaične svakodnevnosti koja se nadograđuje asocijacijom, interpretacijom, dopunskom informacijom. Time će ona postati, kako sam pjesnik u jednom od zapisa napominje, velikodušno pružajući jedan od ključeva za čitanje, “kaleidoskopina”. Kovanica sama nudi uvid u osnovni stvaralački princip „Emotikona“ – objelodanjuje se značenjska suština i propušta kroz vrtuljak osobite optike. Stvaralački proces jednako vrijedan je ekshumaciji, iskopavanju, rudarenju skrivenih značenja, ali on ne stremi razjašnjavanju, identifikaciji ili konkretizaciji iskopanog, nego ga raspršava u bogatu semantičku lepezu, pritom ostajući otvoren, potentan za nove značenjske nadogradnje. Rekli smo: polazna tačka je svakodnevan, neposredno registriran prizor koji se faktografski precizno opisuje, ali to nipošto nije pravilo. Fokusiraju se i lelujave uspomene kada se nehotice vinu do svijesti, ali i filozofski principi, književne reminiscence ili citati, historijske zabilješke, novinske vijesti... Zajednička im je harmsovska iščašenost, apsurdistička začudnost.
Slika i njena „nadgradnja“ (u nekim crticama, dvoslojna ili troslojna), očigledno, jedna bez druge ne funkcioniraju. Plišani medvjedić djevojčice sa sedmog sprata koji se suši na štriku obješen za lijevo uho je fotografija u riječima koja bez nastavka, svojevrsne kontekstualizacije, neće značiti mnogo. (“S obzirom da curica ima leukemičnu krv, ipak mislim da se osušio brže i otrčao joj”, poentira se). Veza je labava, ali neupitna, i upravo se na njoj zasniva cvijetićevska filozofija poetske slike koju on identificira kao “mislopis”, “sliku koja misli”. U tome se oslanja na Denkbild (njem. Denk - misao, Bild - slika), osobenu fragmentarnu formu kojom se obilato služio Walter Benjamin od dvadesetih godina prošlog stoljeća: aforistički zapis bez formalne narativizacije, jasnog narativnog glasa, centralnog subjekta, fabule. Ona u Cvijetićevoj zbirci figurira kao svojevrsna uzor-forma, koja će se, sporadično, izvrtati i parodirati. U jednom od jasno autopoetičkih zapisa pjesnik će se posve direktno osloniti na Benjamina, pišući: „Ako je djelo, kako veli Walter Benjamin, maska smrti onoga što nam je bilo dato da mislimo, lice je onda ostalo smrtopisno i u predmišljenom.“ Eto jednog od mogućih odgovora zašto baš – emotikon, sličica koja je, u pravilu, lice.
Jezikobrižnici o emotikonima (u Viberu, na Facebooku, ili drugdje) misle kao o kobnoj tehnološkoj novotariji, zabrinuti da će njihova simplifikacija osjećanja, izraženog u obliku žutog iskeženog lišca, uprostiti samo osjećanje, prometnuti ga u jednodimenzionalnu reakciju koja obeznačuje ili posve isključuje riječi. Oslanjamo li se u svojim online životima na narodnu mudrost da slika vrijedi hiljadu riječi, i da lice, pa makar i virtuelno, priča vlastitu priču, ili smo samo praktični/lijeni, pa nam razgovor biva neautentičan, posredovan, prost? Pjesnik se naprosto mora zapitati šta to znači za poeziju, da li je to zaista nekakav nov fenomen savremenosti, a Cvijetić će tome pridodati i spekulaciju: ako nas duh vremena goni da komuniciramo slikama, šta se događa kada su to kolaži po grobnicama rasparčanih udova i uvenulog tkiva, vitraži bolničkih smrti i raspadanja?
Cvijetić gradi svoj lirski fragment na dvije pretpostavke. Prva je da se rat i ratno zločinjenje/stradanje tretiraju u prividno nasumičnom uzroku, koji signalizira jednakopravnost ličnih sjećanja i svjedočenja, što je ujedno i bunt prema zvaničnim historijama i verzijama “pobjednika”, ali i prepoznatljiv postupak ovog pjesnika. Na taj se način ratna trauma očuđuje kroz biljeg prošlosti u sadašnjosti koji hoće osvijestiti, deautomatizirati. Druga testira pjesničku hipotezu: mogu li se groze i more naše prošlosti misliti kroz slikoslaganje na način da se izluči suština poruke, da se izbjegne neugodna višesmislenost, nepoštena nedomišljenost? Može li se o historiji misliti kao o slici, ili čak kao o kolektivnom porodičnom albumu stradanja?
Bezruki Isus na križu
Utisak potvrđuje već znani Cvijetićev postupak “ekshumiranja” i na razini riječi, i to u pravilu vlastite imenice, vlastitog imena ili toponima. Pjesnikovo neuhvatljivo „lirsko ja“ će se u jednom momentu sablazniti nad tim što je “TIHOTINA jama uzela da se zove”. Ispričat će kako je pedeset sedmero iz sela Koritnik – od “korito” - živo zapaljeno u Višegradu: “Podigli spomen-česmu u Koritniku. I ide tako voda u korito, niz korito, u Koritniku, po korice kazne svoje curi, jer je nije bilo onda da vatru gasi, u Pionirskoj (p kao pošten, i kao iskren, o kao odan...)”. Čitajući historijske marginalije (“SFR Jugoslavija imala je tajni projekt pravljenja atomske bombe, pod šifrovanim imenom SUTJESKA”), konstatovat će da smo nekad sami sebi htjeli “hirošimnuti”, a s Theodoreom Adornom, koji pita kako pjevati poslije Auschwitza, rado će se “nadadornjavati” (od tog pitanja, piše Cvijetić, “nastane žilet u žici”). Dolazeći do korijena imena, ili, u suprotnom pravcu, tvoreći zaumno zvučeće izvedenice, Cvijetić se dovija da etimološkim propitivanjem, lovljenjem riječi u “izdajstvu”, ili kreativnim nadopunjavanjem dođe do suštinskog jezgra značenja, do pulsirajuće srži koja će oplemeniti jezik da iskaže neizrecivo (pa “uzgred” i tematizirati sam jezik, govorenje i ispisivanje, kao poetski motiv). Sve se to, u pravilu, kod ovog pjesnika odvija u zagrljaju izraza obestrašćenog, objektivnog i hladnog, na temelju jezika svedenog, ili kako kritika voli reći ogoljenog, koji faktografski zrcali ili opričava motiv, da bi tek u samoj poenti zaiskrio jezikotvornom neobičnošću, izvitoperenošću, ludizmom.
Tematski i formalno, dakle, ekshumacija ostaje centralno čvorište i ove Cvijetićeve zbirke. Galerija njegovih lirskih junaka, pak, rastegla se ovdje da obuhvati ne samo zločine potonjeg rata, voljne i nevoljne vojake, zakopane i zatrte žrtve, nego i komšijsku djecu i starce, ponižene, bolesne, nemoćne, kljaste (čak je i Isus, bezruk na križu nakon granatiranja – invalid); promiču ovim slikama i obrisi Waltera Benjamina, Simone Weil, Maka Dizdara, Danila Kiša, narodnih heroja kao što su Ivo Lola Ribar, Josip Mažar-Šoša, Lepa Radić. Među potresnijim “emotikonima” su upravo uobičajeni prizori, primjerice, dječija igra: kada dječaci igraju fudbal, zalutalu loptu vraćaju im mrtvi; djevojčice lutke previjaju gazom i na njih lijepe flastere. Ili, recimo, crtice iz porodične povijesti u kojima će pjesnik za majku svoje kćeri reći da je nakon spontanog pobačaja postala grob njihovog sina. Ili kada jedna od junakinja pjesnika upoznaje sa majkom-staricom, a on se prisjeti Marquezove priče o pticama koje ulaze u kuće junaka – da uginu.
Daje se glas onima čija su usta puna zemlje i blata, ali se hoće opjevati i smrt kao domaća i svakodnevna, kao neumitno propadanje neodvojivo od životnog toka. Na jednoj strani kriče i igraju se djeca, na drugoj kancerogene ćelije izjedaju tijela. Svakodnevni objekti (medo i košulje na štriku, golubovi u susjedstvu, vozovi jučerašnji i današnji, čak i mobilna igra Pokemon) prepuni su skrivenih i kobnih smislova. Cvijetić kao da ocrtava jedan životni ciklus kolektiva koji je pregrmio smrt i sada je otkriva u svemu, i uporno, iako uzaludno, izgoni, kao utvaru, iz predmeta i pojmova. O tome najbolje govori fragment posvećen Adnanu Žetici koji završava poentom: “I jedino rov, u kojem je netko poginuo, ne možeš paliti, ni bacati, ali ga možeš zatrpavati iza kuće, dok ti je pred kućom svadba”.
Emotikoni u Viberu, i pored postmodernistički intonirane, gorko ironijske polemike sa traumatiziranom savremenošću, povijesnom faktografijom i intertekstualnom motivikom, zapravo ponovno etabliraju jednu suštinsku tradicionalnu, romantičarsku ideju pjesništva kao vještine osluškivanja i posmatranja. U jednom fragmentu to se čak ćuti kao još jedan poetski credo: „Čujem kako u orlici šušti jaje dok nadlijeće jezero zorom. Sve zapisujem, u suprotnom pravcu.“ “Emotikoni” su stoga mnogo više od poetske reakcije na proces uprošćavanja jezika i misli koje nam je donijela era virtuelne komunikacije. Oni su i prema toj našoj zebnji ironični. Svakako, živimo u vizuelnoj civilizaciji koja prijeti da postane virtuelna, Cvijetić je tog konteksta, u kojem će se njegovi mislopisi čitati, itekako svjestan. On nam zato i daje žuđenu sliku, čak cijeli album koji “vrvi pepelom”, crn i beznadan kao i svijet koji ga porađa, ali smisao koji je “uvabio od ništavila” sposoban je uvjeriti nas, još jednom, u vitalnost poezije i pjevanja.
MAJA ABADŽIJA
via https://www.oslobodjenje.ba/o2/kultura/knjizevnost/porodicni-album-stradanja-ili-slikovnica-uzasa
via https://www.oslobodjenje.ba/o2/kultura/knjizevnost/porodicni-album-stradanja-ili-slikovnica-uzasa
COMMENTS